Prošlo ljeto, desila se teška nesreća, gdje je on pretrpio teške ozljede i postao invalid. Bili smo vjereni, voljela sam ga više od svega, htjeli smo se čak i jvenačati. Moji roditelji i rodbina, brzo su saznali da je nakon nesreće postao 100% invalid, svi su a posebno moja mama, govorii mi da ga napustim, da odem od njega i da sebi nađem nekog dugog. Nekog ZDRAVOG.
Govorili su mi razne stvari, koje su samo pogoršavale moje psihičko stanje. Svima sam šutila, sa velikim bolom u sebi. Nakon mjesec dana, uzimam svoje stvari i odlazim, bježim od kuće. Okrenula sam svima svoja leđa, i otišla živiti sa svojom najvećom ljubavi. Došla sam njemu, da živimo u njegvoj kući, baš kao što smo i prije maštali i planirali. On je bio skrhan, nije mu bilo svejedno, čak mi je i n govorio da ga ostavim, i da nađem nekoga drugog, da ga zaboravim. Bio je toliko slomljen da se jednom prilikom pokušao ubiti. Na svu sreću spriječila sam to.
MOrala sam biti jaka za nas oboje, polako i postepeno, sve smo zajedno preživjeli i borili se poput dva lava, bez obzira što nismo imali podršku sa strane. Sve smo zajendo preživjelu. Vjerovali, ili ne, ali on je danas malo pomjerio svoju desnu nogu, potpuno sam, samostalno...Ko zna, možda na kraju i prohoda...
brzireceptisavjeti.blogspot.com
